ALEA 1 – od Francuske do Egipta

Alea u luci Saint Cyprien u Francuskoj u decembru 2003. Provjetravanje jedara nakon kiše.
Prije nego što krenemo na krstarenje, trebamo se malo upoznati s Aleom. Glavna kabina nalazi se u sredini broda. Ovo je pogled iz pravca prednje kabine prema kokpitu. Ulaz iz kokpita u kabinu pravilno se naziva "slaz".
Glavna kabina sa suprotne strane: pogled sa ulaza prema prednjoj kabini. Glavna kabina je prostrana i svijetla i što je vrlo važno, visina u kabini je 186cm, što mi je omogućavalo da u kabini stojim uspravno. To je bio jedan od razloga što sam izabrao upravo ovaj model broda, jer je u tim dimenzijama vrlo teško pronaći jedrilicu sa visinom u kabini iznad 180cm.
Prednja kabina. Naziva se još pramčana ili provena kabina. Između glavne i prednje kabine, nalazi se kupatilo s brodskim wc-om. Na slici se vidi mali lavabo i ogledalo. WC je desno, a s lijeve strane iza vrata, nalazi se plakar za odjeću.
Navigacijski kutak. Alea je bila mali brod, pa je i navigacijski kutak mali. Ipak, tu je uspio stati, s lijeva na desno: CD player, VHF radio, radio-kasetofon, GPS, Navtex, prekidač električne pumpe, voltmetar, kontrolna tabla električne instalacije, sat, barometar, drugi GPS, ručni kompas, dvogled... I još masa sitnih potrepština kao što su olovke, baterijske lampe, uglomjer i linijar za prenošenje kurseva na kartu itd...
Kuhinja. Najveći hendikep Alee je bila njena suviše mala kuhinja. Nažalost, na devetmetarskom brodu ne može se sve imati. Na višegodišnjem krstarenju, ta vrsta nedostatka osjeti se prilično bolno.
Konačno je došao taj dugo čekani dan: Alea je 10.06.2004. isplovila iz Saint Cypriena prema Hrvatskoj. Krstarenje je trebalo trajati 4 mjeseca, a za septembar je bio planiran povratak u Francusku.
Iz Saint Cypriena nisam isplovio sam. Na slici jedrilica Corto, vlasništvo Philippea, susjeda iz marine, na čiju pomoć i iskustvo sam računao na krstarenju do Hrvatske.
Prvi zalazak sunca na pučini...
Nakon tri dana i tri noći na pučini, obale Korzike u jutarnjoj izmaglici.
Calvi, Korzika. Stigli smo na vrijeme jer isto veče je Korziku pogodila oluja koja je trajala dva dana. Oblaci se već navlače...
Ajaccio, Korzika, mjesto teške dileme: došlo je do razlaza s Filipom i sada moram odlučiti da li se vraćam u St Cyprien ili nastavljam sam za Hrvatsku. Ovdje ja još ne znam skoro ništa ni o jedrenju, ni o praktičnoj plovidbi morem.
Ajaccio, spomenik Napoleonu koji je tu rođen.
Klasični brod manevriše i podiže jedra u luci Ajaccio.
Alea na pontonu u luci Bonifacio, Korzika.
Zaposlenici marine me uvjeravaju da je Bonifacio najljepša luka na Mediteranu. Ja ih pitam jesu li kad čuli za Dubrovnik.
Bonifacio, tvrđava.
Strmi put ka vrhu tvrđave.
Pogled sa vrha tvrđave na južnu obalu Korzike.
Bonifacio se nalazi u dubokom fjordu čiji ulaz među visokim liticama je teško ugledati i po danu. Svjetionik Madonetta nije radio kad sam stigao, tri dana ranije, po mrkloj noći. Ulazak u fjord kraj ugašenog svjetionika bio je avantura koju ne bih ponavljao.
Prvi zalazak sunca na Tirenskom moru.
Već drugi zalazak sunca na Tirenskom moru... Vjetar je stao i ne gasim motor čija tutnjava mi pravi društvo.
U sumrak, dešava se čudan fenomen. Horizont nestaje, more i nebo se spajaju. Znam da je u pitanju iluzija, a ipak me hvata strah da će Alea iznenada propasti u neku petu dimenziju...
Tokom trodnevne plovidbe preko Tirenskog mora nisam bio sasvim sam.
Suzanne i Basil na jahti Sunrise Star koje sam upoznao na otoku Lipari.
Lipari
Lipari
Otočje Lipari je vulkanskog porijekla. Tu se nalazi i čuveni vulkan Stromboli koji je uvijek aktivan.
Trajekti neprekidno ulaze i izlaze iz luke Villa San Giovanni u Mesinskom tjesnacu, ne obraćajući nikakvu pažnju na komarce poput Alee.
Izmičući se trajektu, primičem se suviše blizu obali i jaka struja me sada vuče na betonski valobran. Alea se jedva miče protiv struje i samo uz dosta muke uspijevam se spasiti ove pogibelji.
Alea u luci Crotone. Voda i struja ne rade, ali vez se uredno naplaćuje.
Plovidba "u orcu", odnosno protiv vjetra, preko vjetrovitog Tarantskog zaliva. Slika pokazuje da je površina vode savršeno vodoravna - kao što i treba da bude, ali isto se ne može reći za Aleu. Nekoliko dana ovakve plovidbe i nema tog mornara koji neće zažaliti što je stupio nogom na "taj prokleti brod".
Santa Maria di Leuca. Musolini je ovdje dao izgraditi monumentalno stepenište i park sa vještačkom rijekom, jer je ova luka trebala služiti kao veza između Italije i njenih posjeda u Africi. Na svu sreću, njegov san o novom Rimu nije dugo trajao.
Otrantski svjetionik označava ulaz u Jadransko more. Mislim da se ni Kolumbo kad je (mislio da je) otkrio Indiju, nije osjećao ponosno kako sam se ja osjećao kad je Alea prošla Otrantska vrata, dvadeset devet dana nakon polaska iz Saint Cypriena. Lipi naš Jadrane, evo me!
Luka Otranto, lijepa i prostrana. Vez na javnom molu bio je besplatan.
Otranto je veoma lijep gradić, pun starih građevina. Nažalost, imao sam na raspolaganju samo par sati da se prošetam po kvartu u blizini luke.
Svjetlo na ulazu u prostranu luku Brindizi.
Brindizi. Stub označava završnu tačku čuvene rimske ceste Via Apia čiji dijelovi još postoje.
Posljednji zalazak sunca u Italiji. Sutra me čeka Hrvatska.
Nakon 31 dan puta, Alea je stigla u Dubrovnik. Carinske formalnosti su brzo obavljene i kontra 150 eura, postao sam vlasnik dozvole za krstarenje koja je davala pravo Alei da ostane u hrvatskim vodama godinu dana.
Na dan mog dolaska Dubrovniku je upriličen vatromet. Znao sam da to nije bilo zbog mene, ali ipak sam se radovao kao dijete.
Stari (ili ne tako stari) trabakul u luci Gruž u Dubrovniku.
U blizini Hvara.
Na Jadranu i uopšte na Mediteranu, problem za jedrenje je manjak vjetra. Ovo je bio jedan od boljih dana.
Delfin Maks 😉
Jedrenje je bilo moj dječački san, a krstarenje Jadranom najlogičnije ostvarenje tog sna. Obilazak Jadrana nije naravno mogao proći bez posjete Hvaru. Hvarska luka nije nažalost najbolja, a čak i obično sidrenje se naplaćuje. Uvala Palmižana, na Paklenim otocima naspram Hvara, pruža bolju alternativu i siguran zaklon.
Krenuo sam s Visa, prošao pored Sveca i u zalazak sunca se našao ovdje... Ovo je najbliže što sam uspio prići Jabuci. Kasno sam krenuo, potcijenio razdaljinu. Okrenuo sam nazad jer se na Jabuci nema gdje stati, kao ni na Svecu. Imao sam namjeru ponovo pokušati, ali to se nije ostvarilo.
Uvala na Braču kojoj se ne sjećam imena.
Šćedro
Otočić Kopište, blizu Lastova.
Mala luka, otok Krk. Ovdje je, u avgustu 2004., Alea izdržala najveće nevrijeme koje je doživjela u toku tri i po godine plovidbe. Nevrijeme je trajalo 36 sati, ali posada Alee je sve to junački i stoički izdurala, bez kukanja i zanovijetanja (Barba nije uvijek plovio sam sa sobom 😉
Lošinj ali koji, veliki ili mali? Ko će se sjetiti svega... U ribarnici mi je poštena ribarova kći pokušala prodati lignje za 100 kuna kila. Skuplje nego u restoranu... Srećom nisu svi Lošinjani tako loši. Međutim, Barba je loš ribar inače ne bi kupovao lignje u ribarnici...
Umjesto da se vrati u Francusku, Alea je prezimila u jednoj marini u Hrvatskoj, a Barba je prezimio u Tuzli. U aprilu 2005. je došlo vrijeme za redovno farbanje podvodnog dijela trupa, a zatim ponovo u more. Tu se našla i moja vjerna Crvena Strijela.
Brodovi se po suhom vozaju skalamerijom koja se naziva travel lift.
Spuštanje Alee u more, drugog aprila 2005. Alea je imala plitak gaz od samo 1,35m što joj je omogućavalo da se zavuče u neke plitke uvale, ali je nažalost umanjivalo njene performanse u plovidbi u orcu (protiv vjetra).
Rijetko kad sam se smrzao kao za ta dva dana plovidbe, drugog i trećeg aprila 2005., dok sam vozio Aleu u jednu drugu marinu gdje je trebala sačekati dvadesetak dana, dok još malo otopli.
Alea je napustila Hrvatsku 22.05.2005. Iz Dubrovnika je preplovila do Brindizija, a zatim okrenula pramac ka istoku, prema Grčkoj i Turskoj. Na slici, idilična plaža na ostrvu Levkas u Jonskom moru gdje sam proveo noć na sidru.
Spektakularna zapadna obala otoka Levkas.
Rionski zaliv premošten je ovim lijepim mostom. Prije prolaska ispod mosta, brodovi se trebaju javiti kontroli radio vezom.
Putovanje Jonskim morem, od Otranta do Korintskog kanala, obilježio je totalni nedostatak vjetra, ako se izuzme nevera koja se sručila na Aleu neposredno nakon prolaska ispod Rionskog mosta. U to vrijeme mislio sam da je ovo pljusak - sve dok nisam došao u Indijski okean i vidio pravi pljusak...
Delfi
Korintski kanal. U Egejskom moru, s druge strane kanala, situacija s vjetrom se znatno popravila i do Turske smo dogurali uglavnom na jedra. O plovidbi od Dubrovnika do Istanbula, napisao sam reportažu koju je u dva nastavka objavila hrvatska revija Nautica. Bila je to moja prva objavljena reportaža.
Nisam bio baš zadovoljan saradnjom sa Nauticom. Osim što je prilikom "prevoda" sa "bosanskog" na "hrvatski" moj tekst stilski prilično nagrđen, Nautica je pogrešno potpisala neke od fotografija koje sam im poslao. Tako je ova fotografija atinskog Partenona postala čuveni hram Sunion. Evo prilike da se ta "greška" ispravi.
Posjeta Akropoli je bila svojevrsno razočarenje. Englezi su na Akropoli držali barutanu i u velikoj eksploziji početkom 20. vijeka uništeno je skoro sve što je opstalo više od 2000. godina. Posebno su me zanimale Karijatide, ali hram je bio ograđen pa je te interesantne žene bilo nemoguće vidjeti izbliza. Šteta.
Mjesto Čanakale, u tjesnacu Dardanele.
Bugarski terenjak koji mi je iz nekog razloga ljutito trubio na samom izlazu iz Dardanela u Mramorno more. Ne znam šta su htjeli, more je dovoljno prostrano za sve dobre ljude.
Nakon epske plovidbe Dardanelama, boreći se protiv struje i vjetra, Alea se uspjela probiti u Mramorno more. Put za Istanbul bio je sada otvoren. Naša prva luka u Mramornom moru, Karabiga, izgleda onako kako joj ime zvuči. To je, naime, luka za utovar uglja. Nautica je, greškom ili ne, ispod ove slike napisala: "Alea konačno u Istanbulu..." I budali je jasno da ovo nije Istanbul nego Karabiga...
Ovo je Istanbul.
Pored klimatiziranog tramvaja, u Istanbulu ima i drugih znamenitosti. Na slici, Melita u jednoj od odaja carskog harema u palati Topkapi. Harem je nesumnjivo upamtio i bolje dane. Mislim, sa više žena (kvantitet ne znači uvijek kvalitet, ali dvaput je dvaput...)
U Istanbulu smo vidjeli ovaj lijepi jedrenjak: "Sea Cloud".
Prolazak kroz Bosfor prema Crnom moru bio je još teži od prolaska kroz Dardanele. Trebao nam je cijeli dan za tih dvadesetak kilometara. Bosfor je kao velika rijeka kojom voda iz Crnog mora teče u Mramorno i dalje u Mediteran. Na mnogim mjestima nastaju brzaci koje je Alea svojim slabašnim motorom od 10KS jedva uspjela savladati. Na fotografiji, tvrđava Rumeli Hisar.
Alea u antičkoj luci Assos, danas Behramkale.
Alea privezana ispred restorana u maloj luci Behramkale. Turci imaju razvijen smisao da lijepo dočekaju goste. Cijene nisu baš umjerene, ali su puuuno umjerenije nego na Jadranu.
Ostaci hrama boginje Atine u Assosu.
Pergamon, još jedan značajan antički grad. Ko želi vidjeti stare grčke gradove, treba otići u Tursku.
Pergamon. Grci su imali vrlo sofisticiran sistem gradnje i ovi stubovi su bili, u principu, otporni na zemljotrese. Uništenje antičkih hramova je pretežno ljudskih ruku (ne)djelo.
Krstarenje turskom obalom od Istanbula prema jugu, obilovalo je prekrasnim sidrištima.
Kada bih prekopao brodske dnevnike, mogao bih pronaći ime ovog ostrva pa čak i tačnu GPS poziciju, ali ko će to sad tražiti...
... lakše je jednostavno uživati u pogledu.
Alea u ribarskoj luci Foča.
Spomenik Ataturku u Foči.
Djevojčice voze bicikle u luci u Foči (antička Fokea što znači foka). Fočaci su svojevremeno osnovali francuski grad Marsej, u šestom vijeku prije nove ere.
Bodrum
Krstarenje turskom obalom završilo se u Marmarisu gdje sam stigao početkom avgusta 2005. Tu sam morao donijeti odluku: povratak u Francusku ili nastavak dalje, u Crveno more. U Marmarisu sam susreo mnoge jedriličare koji su, na putu oko svijeta, kroz Suecki kanal, stigli u Mediteran. Susreti i razgovori s njima bili su presudni u mojoj odluci da nastavim putovanje dalje na istok.
Izvlačenje Alee iz mora, 01.10.2005. Za nastavak putovanja prema Crvenom moru i Indijskom okeanu, Aleu je prethodno trebalo pažljivo pripremiti.
Mehaničar, ilii bolje rečeno mađioničar Ismail, rastavio je Alein motor na sitne djeliće i opet ga poslije uspio sastaviti. Aferim!
Nova podvodna boja i ploča šperploče upotrijebljena za izradu korisne krmene platforme i mnogih drugih stvari.
Najgora stvar na brodu: da bi se došlo do bilo čega, mora se sve izvaditi iz spremišta jer se stvar koju tražite uvijek nalazi na dnu. Grrrr...
Novi sidreni lanac, 50 metara x 3 eura po metru... Naprijed, polovno CQR sidro koje sam kupio za 20 eura, to je već prihvatljivo. Pozadi Aleino FOB sidro. Još jedno takvo je ležalo u kaljuži kao rezerva, ukupno tri. Uobičajeno je nositi 4 sidra na okeanskom krstarenju, ali na Alei jednostavno nije bilo mjesta za još jedno sidro. Vitlo sam skinuo da ga pokušam remontovati, ali u tome nisam uspio pa sam sidro izvlačio na bosanski način, rukama, što mi je ograničavalo dubinu sidrenja na 10m.
Crvena oznaka 5 metara, plava 10, zelena 20, crna 30 i bijela 40 metara. A i lanac ovako ljepše izgleda 😉
Simpatična ekipa iz jedrarske radionice UK Sailmakers u Marmarisu koju predvodi Šahin Serdar (desno), porijeklom Bosanac! Nova jedra koja su izradili za Aleu bila su vrhunska.
Nakon popravke motora i mnogih drugih radova, Alea je ponovo u moru. Stiglo je novo glavno jedro, a tu je i nova tenda iznad kokpita koju je, takođe izvanredno, izradio jedrar Mehmed. Njen kvalitet će se pokazati prilikom prevrtanja Alee u blizini Madagaskara. Ali nismo još stigli do Madagaskara, sve u svoje vrijeme.
Oproštajni pogled na lijepu marinu u Marmarisu, nakon sedam mjeseci u Turskoj.
Tri dana plovidbe od Rodosa dovela su nas do dugog valobrana koji štiti ulaz u Suecki kanal.
Oznaka na prilazu Sueckom kanalu.
Alea na vezu na klimavim pontonima "yacht centra" u Port Fuadu. Port Fuad se nalazi na azijskoj strani, dok je Port Said u Africi. Ta dva grada razdvaja Suecki kanal, a spaja ih trajekt koji je - besplatan. U međuvremenu je luka rekonstruisana i danas ima prave betonske molove.
Pogled preko kanala iz Port Saida na Port Fuad.
07.12.2005. Alea postaje prva jedrilica s bosanskom posadom koja je zaplovila Sueckim kanalom!
Brodovi koji plove Sueckim kanalom moraju ukrcati lokalnog navigatora koji se naziva pilot. Na slici, pilot Muhamed. Faca sve govori...
Monumentalni most nad kanalom koji spaja Afriku i Aziju.
Teretni brodovi prolaze kanalom u konvojima. Jedan u jednom smjeru, zatim jedan u drugom.
Sva roba iz Azije dolazi u Evropu kontejnerskim brodovima koji mogu biti dugi preko 200 metara.
Kontrast tehnološkim gigantima kapitalizma - siromašni ribari u kanalu na svojoj bijednoj barčici.
Na sredini kanala nalazi se jezero Timsah čije je dno ispod nivoa mora. Ova je činjenica znatno olakšala izgradnju kanala. Na slici, ribarska barka.
Za jedrilice tranzit kanalom traje dva dana. Noć jedrilice provode u marini u Ismailiji.
Ribari sa jezera Timsah došli su da nam ponude svoj ulov.
Iz jezera pravo u tavu, a iz tave u gladne bosanske stomake...
Aleks i Vasa, ukrajinski mornari sa obližnjeg egipatskog broda koje smo upoznali u marini, pokušavaju popraviti moj vanbrodski motor, ali bezuspješno. Motor će kasnije popraviti mehaničar Nafa u El Guni.
Pauzu u Ismailiji iskoristio sam da odem posjetiti piramide i Egipatski muzej u Kairu. Vožnja od Ismailije do Kaira u ovom pretpotopnom Pežou košta oko dolar i po i traje oko sat i po. Safe and effective 😉
Toliko puta viđene, a uvijek jednako fascinantne: piramide u Gizi.
Barba u posjeti piramidama, 10.12.2005.
Za razliku od Muhameda, pilot Halid je gospodin i drugi dan tranzita kanalom prolazi bez drame.
Prizor sa ulice u Suecu.
Pijaca u Suecu.
Suec, još jedan prizor sa ulice. Imali su ti nesvrstani i dobrih poteza 😉
Suecki zaliv, već dio Crvenog mora, dočekuje nas jakim vjetrom, velikim valovima, i mnogobrojnim teškoćama u navigaciji kao što su ove gasne platforme.
Ulaz u marinu Wadi Dome gdje smo proveli noć.
Abdul Latif, mornar sa jednog egipatskog broda, pozvao nas je na čaj.
U marini El Guna blizu Hurgade susrećem francusku jedrilicu Iluna čiju posadu čine djeca. Jedino dvoje odraslih su nastavnica i skiper. Cijelu fascinantnu priču o ovoj jedrilici možete pročitati u knjizi.
Od djece sa Ilune saznajem da na obližnjem grebenu Šab el Erg živi prodica delfina naviknutih na ljude. Prilikom polaska iz El Gune provodimo popodne i noć na tom grebenu, na sidrištu dobro zaštićenom od valova sa sjevera. Delfini su zaista pitomi, ali moj aparat nije na visini zadatka.
Alea na carinskom doku u Port Galibu, našoj posljednjoj egipatskoj luci.
Izlaz iz marse (presušenog riječnog ušća) u kojoj se nalazi marina i hotelski kompleks Port Galib. Sljedećeg dana proći ćemo tuda na putu za Sudan. Nastavak priče u fotogaleriji ALEA 2 - od Sudana do Tajlanda.