ECLIPSE

“SESTRE AJKULE SE NIKADA NE VRAĆAJU” je pomalo nevjerovatna ali potpuno istinita priča o mojim avanturama na pustom otoku. Kad pročitate priču, zabavite se razgledanjem podvodnih fotografija u fotogaleriji.

SESTRE AJKULE SE NIKADA NE VRAĆAJU

Priču koju ću sada ispričati nikada mi niko neće povjerovati. Događaji se odvijaju na pustom ostrvu – arhipelagu Chagos u Indijskom okeanu. Na tom ostrvu – tačnije na tim ostrvima, ali ja sam bio u stanju biti samo na jednom ostrvu odjednom – ima puno ptica i riba. Među pticama ima jedna velika ptičurina koja se na francuskom zove Fou de Bassan iliti Bassanova luda. Na našem se zove bluna, ali mora se priznati da joj francusko ime izvanredno pristaje. Spomenuću samo – da ne davim sa botanikom –  da je promjer krila odrasle blune oko 2 metra.

Priča ide ovako: bio sam s Erikom, jaranom s kojim sam od jula 2010. do juna 2011. plovio Mediteranom, Crvenim morem i Indijskim okeanom, na vanjskoj strani koralnog grebena na atolu Salomon, ispred ostrva Mapou. Tamo smo išli da ronimo. Na ronjenje se obično ide na vanjskoj strani atola jer je voda mnogo bistrija nego u laguni, a i zato što na vanjskoj strani grebena ima mnogo više riba, posebno ajkula, pa je interesantnije. Tog dana, izronio sam nešto prije Erika, popeo se u gumeni čamac, skinuo sa sebe bocu sa zrakom, peraja, masku, neoprensko odijelo i ostale tantavice, skinuo gaće do koljena i pošto se čamac poprilično ljuljao na valovima, naslonio se na vanbrodski motor da, da prostite, piškim. Dok sam tako, sa blaženim olakšanjem, pišao u more (ronjenje nagoni na pišanje, ali izbjegavam pišati u kombinezon, ako mogu), velika sjena se nadvila nadamnom. Podigao sam pogled prema nebu i ugledao veliku, odraslu blunu kako kruži nad čamcem spremajući se da sleti.

„Našta’š sletit jadna nebila? Na gumenjaku nema puno mjesta!“, pomislih.

E pa ta luda bluna, držte se dobro, ne gledajući ni lijevo ni desno, sletila je pravo meni na glavu! Ko s poslom! Stojim u čamcu, držim, da prostite, ćunu, lijevom rukom i pišam u more, a desnicom moram tjerati ptičurinu s glave! Da nisam već pišao, upišao bih se od smijeha. Nažalost, morao sam je potjerati jer mi je oštrim kandžama grebala skalp i nisam to baš mogao podnijeti. Da sam na glavi imao kapu da mi zaštiti ćelu, ne bih je potjerao. Ostavio bih je na glavi, nek sjedi dokle joj je mila volja. Šta fali? Meni ne smeta – tj. ne bi mi smetalo da sam imao šešir. Nažalost – kao i uvijek kad se takve stvari dešavaju – nisam imao fotoaparata ni kamere pri ruci da ovo neviđeno čudo zabilježim za buduću istoriju, niti se našao neko u blizini da to uradi umjesto mene, ili makar da vidi, da svjedoči i da se smije zajedno sa mnom. A koga će i biti na pustom ostrvu? I tako od cijelog događaja ostade samo priča u koju vi, naravno, ne vjerujete…

Ako u ovu priču niste povjerovali, u sljedeću ćete još manje. Rekoh na početku da na ovim ostrvima ima puno ptica i riba. Među pticama, ima puno Bassanovih ludih bluna, a među ribama ima puno ajkula.

„Eno ga, saće počet maslat o ajkulama“, već slutim komentare. A nije zaista u pitanju nikakvo maslanje. Ovdje stvarno vrvi od ajkula. Erik i ja ih svakodnevno viđamo pod vodom. Obično su to Carcharhinus amblyrhynchos, na engleskom Grey reef shark i Carcharhinus albimarginatus, odnosno Silver tip shark, a u laguni Carcharhinus melanopterus, u narodu poznatija kao Black tip shark.

Ajkule su pretežno stidljive i da bismo ih uspjeli vidjeti izbliza, privlačimo ih „mirisom“. U plastičnoj kanti spuštamo na dno mora riblje glave i crijeva koje smo prethodno ostavili da se kisele na suncu jedno dva dana. Na tropskoj vrućini, ti komadi ribljih lešina tako se usmrde da je to opasno po život. Muhe, naravno, jedva dočekaju da tu snesu jaja, ali dok to rade i same pocrkaju od smrada, pa je naša kanta, nakon dva dana sunčanja, puna krepanih muha, debelih bijelih crva, komada ribe u raspadanju, a sve to pliva u jednoj neopisivoj smrdljivoj čorbi od pogleda na koju i najhrabrijima srce izlazi na nos. Medjutim, ta užasna turšija će privući sve ajkule u krugu od 1000m, samo ako se nađe neko toliko pametan da s njom zaroni u more. E upravo to radimo Erik i ja.

Plastičnu kantu sa usmrđenom ribom čvrsto zatvorimo zato da komadi mesa ne mogu isplivati i zaronimo na 15-20m. Na dnu postavimo kantu na neku zaravan među koralom. Iz kante se šire opojne arome koje, nošene strujom, nose jasnu poruku: lešina uzvodno! Ubrzo se oko nas počnu skupljati ajkule. Ispočetka, samo mirno kruže. Znaju da tu negdje ima slastan komad za progutati, ali ga ne mogu pronaći. Kruže oko Erika i mene, rijetko se primičući na manje od 5-6 metara, ali kako ih glad škaklji, pomalo se okuražuju i prilaze sve bliže, ponekad na metar ispred lica, ili na pola metra iza leđa – tako barem mislim, jer nemam oči na leđima.

Kad ih se skupi poprilično, otvaramo poklopac od kante i onda nastaje krkljanac: ajkule se otimaju za komade ribe i jurcaju na sve strane kao sive strijele. Više ne obraćaju pažnju na ronioce, čiji ih mjehurići inače obično drže na odstojanju. Sve to traje dosta kratko, najviše minut, a zatim se sve opet smiruje naglo kao što je i počelo. Ajkule sada ponovo mirno kruže, jer u vodi ima još mirisa, da ne kažem smrada, pa se nadaju da će pronaći još koji zalogaj. Mi još malo posmatramo predstavu, a onda, kad nam ponestane zraka, moramo krenuti na površinu. I tako se to odvija, ne baš svaki dan – jer nam se ne da kiseliti ribu svaki dan, gadan je to posao – ali dovoljno često da vam mogu ispričati ovu priču i uvjeriti vas da sam se navikao da vidim ajkule izbliza. U tome naravno nisam uspio jer vi niste povjerovali ni riječ, ali to svakako nije ono što sam htio ispričati. Htio sam ispričati nešto drugo, još nevjerovatnije od one ptice što mi se spustila na glavu. Htio sam ispričati kako sam bosom nogom gurnuo ajkulu u glavu, da ne udari u mene…

„Nemoj više lafinat, hljeba ti!“, već vas čujem… Ali kad vam kažem da je sve istina, tako me satro gliser ako nije…!

Dakle, ovako je to bilo: jednog lijepog sunčanog dana skočio sam s broda u more u laguni atola Peros Banhos, da se rashladim. Voda je bila topla pa mi se nije dalo navlačiti kombinezon, nego sam se spustio u more nako, u Evinom kostimu, samo s maskom na licu. Obično to ne radim, da ne izgorim od sunca po guzici, ali eto, tog dana ne znam kakva me inspiracija poslužila da ne samo krenem na kupanje bez gaća, nego da ne ponesem ni fotoaparat.

„Evo ga đe laže“, čujem vas, „kakav fotoaparat na kupanje?“. Pa podvodni, naravno, zato da mogu zabilježiti ako mi se šta interesantno desi pod vodom… “Nikad nigdje bez fotoaparata”, staro je pravilo svakog fotografa, pa makar ga sto puta džaba ponio. I zaista: kao da mi je ko napravio kakav sihir, svaki put kad sam prekršio to pravilo, desilo se nešto vrijedno fotografisanja. Tako je u Crvenom moru jednom prilikom na samo metar od mene prošla rijetko viđena svilena ajkula (Silky shark –  Carcharhinus falciformis). Bio je to možda jedini od stotinu dana provedenih u Crvenom moru, kad nisam imao aparat sa sobom. Sad je uzalud plakati – taj rijetki događaj ostao je nezabilježen za vječnost. Ali, ono što se desilo dok sam se kupao go ko pištolj tog toplog sunčanog dana u toploj vodi lagune atola Peros Banhos, nije za povjerovati…

Plivam ja tako, gledam malo lijevo, malo desno, malo ispred sebe, onda opet malo lijevo, malo desno itd., jer voda u laguni nije baš pretjerano bistra. Vidljivost je nekih petnaestak metara. U laguni ima dosta ajkula, pa iako znam da neće ugrist, ipak ih više volim držat na oku. Zato se trudim da gledam na sve strane istovremeno.

Morsko dno lagano promiče na 5-6 metara ispod mene. Na dnu, uobičajeni prizori iz tropskih mora: pijesak, na pijesku koral, oko korala ribice. Tako ja pomalo plivam, gledam ribice kako plivaju oko svojih korala (njima su to kuće), gledam malo lijevo, malo desno, malo ispred sebe… I onda, ne znam šta mi bi, pogledah iza sebe, odnosno niz sebe, u pravcu gdje se normalno nalaze noge. A tamo šta vidim? Veliku tamno smeđu ajkulu, dugu blizu tri metra, skoro mi je već među nogama!!! Malo je reći da sam se trenutno sledio, iako je temperatura vode bila preko 30C. U tim beskrajno dugim sekundama, koliko mi je trebalo da prepoznam i sa sigurnošću identifikujem ogromnu ribetinu kao Ginglymostoma cirratum, srce mi je zamalo izašlo na nos, dok je istovremeno silazilo u pete! Na engleskom, ova se vrsta ajkule naziva nurse shark, što sam ja slobodno preveo kao “sestra ajkula”, čime lukavo opravdavam naslov priče. Nurse naime, na engleskom, znači “medicinska sestra”.

Čim sam ugledao njenu glavurdu među stopalima, prestao sam plivati, okrenuo se prema ajkuli i privukao noge sebi. Glupa životinja, umjesto da skrene i ode svojim putem (sad kad joj je efekat iznenađenja propao), mirno i nepokolebano je nastavila da mi se približava! Plivala je jako sporo, ali dok sam ja potrošio one dvije sekunde bonusa da ustanovim da je u pitanju relativno bezopasna nurse shark i da počnem ponovo disati, beštija mi je već stigla do koljena. Plivala je nešto ispod mene, nekih 50cm i nije me još dotakla, ali bilo je jasno da, ako nastavi na tom kursu, za otprilike dvije sekunde glava će joj se naći upravo tamo gdje bi se meni nalazile gaće, da sam ih tog dana imao. Ali nisam. Čudno je to, kako se osjećamo ranjivi kad smo bez odjeće. Da sam nosio kombinezon, možda bih drukčije postupio, možda bih je pustio da priđe bliže, da vidim šta bi se desilo. Ali ovako, sama pomisao na glomaznu glavurdu u neposrednom kontaktu sa mojim omiljenim dijelom tijela, bila je dovoljna da mi živci popuste.

„Dosta je bilo zajebancije!“, odbrusio sam u sebi, spustio joj lijevo stopalo na glavu i lagano je odgurnuo. Bio sam iznenađen mekanim, nježnim dodirom kože za koju sam očekivao da će biti hrapava kao šmirgl papir. Očekivao sam takođe da će ajkula panično zamahnuti repom i odjuriti kao obezglavljena – tako obično postupaju nurse sharks kad se prepadnu, a prepadaju se često jer uglavnom vrlo slabo vide. Međutim, to se nije desilo. Ajkula je samo malo promijenila kurs, onako kako sam je gurnuo i malo ubrzala. Nekoliko sekundi kasnije nestala je u tirkiznim vodama lagune. Dok mi je srce lupalo, gledao sam u smjeru u kojem je beštija otplivala, da vidim neće li se slučajno vratiti. Ali, znao sam da neće. Sestre ajkule se nikada ne vraćaju.

Od tog nadrealnog doživljaja preostala mi je samo uspomena. Čak i da sam imao fotoaparat pri ruci, sve se odigralo tako brzo da ništa ne bih stigao zabilježiti. A i da jesam, svi bi povikali: „Fotomontaža“! Ma šta učinio, ma kakve dokaze predočio, znam da mi nikada niko neće povjerovati da sam, plivajući go u moru, među nogama ugledao –  morskog psa! Ponekad se pitam zašto radim sve ovo kad mi niko ne vjeruje…