ALEA 3 – od Tajlanda do Mayotte

Zaliv Phang Nga, Tajland, 2007. Svuda u zalivu voda je plitka, dno je muljevito i sidro se može spustiti skoro bilo gdje.
Zaliv Phang Nga se smatra jednom od najljepših lokacija na planeti.
Neobični oblici stotina otoka i otočića u zalivu nastali su erozijom krečnjaka usljed djelovanja kiše.
Čamac Maestral 3 rodom iz Gradačca na romantičnoj plažici u zalivu Phang Nga u Tajlandu.
Otok Ko Hong. Riječ Ko znači otok, a Hong je šupljina u sredini otoka. Otoci nisu vulkanskog porijekla i ove šupljine, nalik na kratere, nastale su djelovanjem erozije.
Tipični lokalni longtail boat.
Pećine koje je u obalama otoka izlokalo more, ribari koriste u periodima odmora kao zaklon od sunca i kiše.
Prevjesna stijena podlokana morem, otok Ko Phanak.
Ni u jednom od najljepših zaliva na svijetu, sunce ne sija svaki dan...
Dok sam snimao fotografije otoka Ko Phanak zavijenog u oblak, Alea je, pod autopilotom, zamalo udarila u jednu opasnu hrid. Ugledao sam je u zadnji čas. Samo dvadesetak centimetara je virilo iz vode i tih dvadesetak centimetara na kojima je pljuskala voda, spasilo je Aleu.
Nakon sedam mjeseci u Tajlandu, gdje je na Alei urađen ozbiljan remont koji me koštao polijepo para, došlo je vrijeme za novu plovidbu preko Indijskog okeana, od Tajlanda do Maldiva.
Da mi ne bi nedostajalo vitamina, iz Tajlanda sam ponio pet džinovskih grapefruita (pravo ime je pomelos), dva još džinovskija ananasa, i punu zdjelu malih crvenih voćki po imenu mangustin i nekih drugih, čupavih, koje liče na liči ali nisu liči, nego rambutan. Uglavnom, potrajalo mi je do Maldiva.
Sjeveroistočni monsun je sezona lijepog vremena i umjerenog vjetra, pa sam se nadao ugodnoj plovidbi, bez neprijatnih iznenađenja, barem što se tiče vremenskih prilika.
Samo što rekoh kako sam se nadao da na putu neće biti neugodnih iznenađenja, jedno jutro sam pronašao prednje jedro u moru. Škopac (ovaj metalni dio) koji je držao jedro na vrhu jarbola se otvorio i jedro je spalo. Na moru nisam imao načina da ga podignem nazad.
Kako se prednje jedro otkačilo sa vrha jarbola, nisam ga više mogao koristiti, pa sam više koristio gennaker, što nije bio problem jer je vjetar uglavnom bio vrlo umjeren.
Tokom dvadeset dana plovidbe od Tajlanda do Maldiva, nije mi bilo dosadno. Zabavljao sam se igrajući se sa jedrima ili jednostavno po danu posmatrajući oblake, a po noći zvijezde. Pročitao sam i odličnu knjigu "Oryx and Crake" od Margaret Atwood.
Dvadeset dana po polasku sa Puketa, Alea je stigla na ostrvo Gan, najjužnije od 1200 maldivskih ostrva. Tu sam ostao 13 dana, da se odmorim i snabdijem gorivom i svježim voćem i povrćem za tromjesečni boravak na nenaseljenim ostrvima arhipelaga Čagos.
Ulazni kanal u prilično tijesno sidrište u Ganu. Na ulazu se nalazi jedna hrid označena plutačom, ali struje mogu biti jake i prolazak može biti nezgodan. Najmanja dubina je jedva nešto veća od dva metra.
Prethodne dvije fotografije su snimljene sa vrha jarbola jedrilice Eclipse (na slici), koju sam zatekao na sidrištu. Najveći dio fotografija iz Gana sam greškom izbrisao, tako da mi je osim ove tri, malo šta preostalo. Na jedrilici Eclipse sam upoznao Erica Blanca, sa ženom Sylvie i dvoje djece. Sa Ericom ću 2010. ići na novo krstarenje u Indijski okean. O toj priči više u fotogaleriji PODVODNE FOTOGRAFIJE.
Prvi susret sa rajskim otočjem Chagos...
Salomon je koralni atol, odnosno potonuli vulkan. Iz vode vire samo rubovi kratera, svijetlo zeleni dio na fotografiji, gdje se formiraju koralni grebeni i mala ostrva. Unutrašnji dio atola koji je prstenastog oblika naziva se laguna i dubine se tu kreću od 20-40m. Vanjska strana se ruši strmo u more i sto metara od obale dubine dostižu više stotina metara, a kilometar od ostrva, dubina je preko tri kilometra.
Prvih nekoliko dana Alea je provela usidrena na rubu plićaka, dok nisam pronašao adekvatno mjesto za duži boravak. U pozadini Ile Anglaise, odnosno Englesko ostrvo. Nazivi ovih malih otoka su često čudni, ili se ponavljaju isti nazivi na različitim atolima.
Alea sada na svom stalnom mjestu, privezana lancem za koralnu stijenu na dnu na dubini od 6-8 metara, u zavisnosti od stanja plime i oseke čiji je maksimalni raspon na Chagosu oko dva metra.
Slijedi nekoliko prizora iz raja. Postoje situacije kada su riječi suvišne, tako da neću puno pričati, ostaviću da slike govore same za sebe.
Jedrilice usidrene ispred otoka Boddam na atolu Salomon.
Zalasci sunca na Chagosu su uvijek posebno spektakularni.
Izlasci sunca takođe...
Na Chagosu mi nikada nije bilo dosadno. Od istraživanja, fotografisanja, ribolova za prehranu, do posmatranja izlazaka i zalazaka sunca, uvijek je bilo nešto zanimljivo da se radi.
Da mi je sad pronaći ovakve naočare, dao bih za njih 9,95KM bez razmišljanja 😀
Boravak na Chagosu je regulisan. Potrebno je prethodno od britanskih vlasti obezbijediti dozvolu koja se naplaćuje i postoje pravila vezana za boravak na kopnu, ribolov, odlaganje smeća i slično.
Kokosova palma je izvanredno drvo sa raznolikim namjenama. Na primjer, može poslužiti za odmor 🙂
Blune, velike okeanske ptice i odlični ribolovci, nemaju ovde prirodnih neprijatelja pa se gnijezda nekad nalaze nisko u grmlju, iako generalno preferiraju više položaje.
Mladunče blune, vjerovatno ispalo iz gnijezda.
Bonita, jedna vrsta male tune, riba koju je ovdje najlakše uhvatiti, izvanredna za jelo.
Pisanje brodskog dnevnika. Veliku plinsku bocu vukao sam sve od Turske, dok nije konačno na Chagosu dočekala svoju životnu svrhu.
U laguni atola Salomon, Chagos 2007.
Kad sam bio pravi gusar ja 😀
Koralne formacije ispred otoka Boddam na atolu Salomon.
Sidrište ispred otoka Bpddam u vrijeme oseke.
Kad se voda povuče, do obale se nekada mora hodati i po stotinu metara. Otok Moresby, atol Peros Banhos.
U vrijeme oseke pomoćni čamac se mora ostaviti daleko od obale, a zatim u povratku gaziti vodu do pasa da bi se ponovo došlo do čamca.
Traženje prolaza prema obali između koralnih stijena.
Grmljavina okeana na vanjskom grebenu nikada ne prestaje. Taj moćni tutanj se ne može riječima opisati, to se mora doživjeti.
Koral ograničen u rastu plitkom vodom u kojoj se nalazi.
Prijatelji Mike i Jill.
White tern (gygis alba) ili na našem bijela čigra.
Mike i ja u povratku iz ribolova.
Crveni zubatac, upecan za otprilike 30 sekundi. Dovoljno mesa za dva dana.
Ako sam živio u divljini, to ne znači da sam živio kao divljak 🙂
Engleska vojna patrola obilazi sidrište i kontroliše papire. Svi brodovi moraju imati urednu dozvolu da bi se mogli zadržati na Chagosu.
Chagos je nekada bio naseljen ali je svo stanovništvo protjerano zbog američke vojne baze početkom sedamdesetih. Na slici ostaci građevina.
Kokosovi orasi mogu plutati u moru više godina, i proklijati kad se nasuču na obalu. Na taj način su kokosove palme kolonizirale cijeli tropski pojas.
Mladi izdanci kokosovih palmi.
Prekrasne bijele čigre u letu. Veoma su radoznale ali bježe čim se uperi fotoaparat prema njima.
Bluna je velika okeanska ptica sa rasponom krila od preko dva metra.
Fregata, najveća ptica na Chagosu. Fregate imaju loš karakter i često otimaju ribu od bluna jer su veće i jače od njih. Često se mogu vidjeti prave zračne borbe kada fregate napadaju blune, pokušavajući im oteti ulov koji nose da bi nahranile mladunce.
Ptić smeđeg nodija.
Smeđi nodi, mala ptica veličine goluba.
Jato smeđih nodija u lovu na sitnu ribu je siguran znak da su u vodi prisutne bonite. Jedna se čak vidi na fotografiji kako iskače iz vode. U situaciji poput ove, dovoljno je projuriti gumenjakom ravno kroz jato ptica sa udicom na desetak metara najlona i ulov bonite je zagarantovan. To je najlakši način da se ovdje dođe do svježeg mesa.
Kokosova kraba, tako nazvana jer se penje na kokosove palme gdje bere kokosove orahe kojima se hrani.
Male krabe hermiti na leđima nose napuštene školjke da bi zaštitile mekani zadnji dio tijela. U slučaju opasnosti potpuno se zavuku u školjku.
Na Chagosu živi više vrsta kraba a svima je zajedničko da će pokušati da vas pojedu 😀
Crvena zvijezda 😉
Black tip shark, mala lagunska ajkula koja naraste do 1,6m i uglavnom je plašljiva.
Chagos se nalazi oko 400km južno od ekvatora pa je vrijeme uvijek nestabilno. Nevere su skoro svakodnevne a mogućnost ozbiljnog nevremena postoji tokom cijele godine.
Alea usidrena pred otokom Grande Île Coquillage na atolu Peros Banhos. Na svu sreću postavio sam jedno sidro po krmi, inače je Alea mogla ostati na ovom mjestu zauvijek...
Otok Fouquet, atol Peros Banhos. Zadnji dan na Chagosu.
Posljednji pogled na Chagos. Srce mi se steglo jer sam vjerovao da se nikada više neću vratiti, ali sudbina je omogućila da dođem u novu posjetu četiri godine kasnije.
Prvi suton na početku duge i naporne plovidbe do 1400 milja udaljenog Madagaskara.
Prvih pet dana plovidbe obilježilo je lijepo vrijeme i romantični zalasci sunca, ali ta situacija neće potrajati.
Kako je Alea silazila prema jugu, vjetar je postajao sve jači i valovi sve veći.
Otok Agalega, jedini na putu između Chagosa i Madagaskara. Loše vrijeme, koje će me od sada pratiti svakodnevno, nije mi dopustilo da se tu zaustavim.
Sljedećih osam dana pratilo me vrlo loše vrijeme sa jakim vjetrom, velikim valovima i povremenom kišom. Plovidba je bila ekstremno neudobna i naporna.
Nakon što sam šest sati kantom izbacivao vodu iz broda, morao sam produžiti put da me vjetar ne bi odgurao previše na sjever. Uveče sam bacio sidro kod otočića Nosy Vaha u mirnoj vodi u zaklonu Madagaskara, ali na lošem koralnom dnu.
Crtež ilustruje šta se desilo s Aleom zadnje noći pred dolazak na Madakaskar. Probudila me tutnjava slična pucanju topova i tada sam, u crnom mraku kabine, ali na plafonu umjesto na svom ležaju, spoznao značenje izraza "smrtni strah".
Otočić Nosy Vaha gdje sam ostao usidren dva dana.
Bio sam ekstremno uznemiren nakon prevrtanja i havarije koju je doživjela Alea, tako da sam jedva skupio volje da brzinski napravim nekoliko fotki koje nažalost ne dočaravaju stvarni stepen destrukcije.
Treće večeri vjetar je okrenuo i morao sam napustiti Nosy Vaha. Sav izubijan, nisam bio raspoložen za noć na pučini, ali nisam imao izbora.
Svjetlosti Madagaskara...
X označava mjesto gdje sam spustio sidro na 8 metara dubine na dno prekriveno kamenčinama. Sidrište je bilo veoma loše ali nisam imao drugog izbora osim da provedem još jednu noć na uzburkanom moru, za što sam bio suviše iscrpljen.
Nosy Manonaka. U privlačnu lagunu sa mirnom vodom i pješčanom plažom nemoguće je ući jer je okružena stjenovitom barijerom.
Jutro na sidru pred otokom Manonaka. Vjetar divlja kako se ruši sa visokih padina Madagaskara.
Nosy Manonaka
Dolazak na Nosy Mitsio.
Sidrište na Nosy Mitsio gdje zatičem tri broda, od kojih jedan poznajem sa Chagosa.
Selo sa kolibama od slame na otoku Nosy Mitsio
Pregovori sa domorodcima. Zamijenio sam nešto hrane i konopaca za banane i papaje, jer već mjesecima nisam jeo svježeg voća.
Svjetlosti Madagaskara
Sidrište na francuskom otoku Mayotte.
Razbijeni prozor kroz koji je Alea ukrcala veliku količinu vode.
Oprema uništena od morske vode prilikom prevrtanja Alee...
More je slomilo vjetrulju, savilo nosač VHF antene i odnijelo trobojno svjetlo sa vrha jarbola.
Jezero u vulkanskom krateru na otoku Mayotte. Zauzet preko glave popravcima na Alei, nisam imao puno vremena za turističke šetnje.
Pogled na lagunu koja okružuje Mayotte.
Alea je prodana i boravak na Mayotte primiče se kraju. Uskoro se ukrcavam na avion za Francusku.